-PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
O tome što je Petar zbog teških životnih okolnosti u mnogo čemu ostao nedoučen, mnogi istoričari govore otvoreno i sa zadovoljstvom. Smatra se da se upravo zahvaljujući tome njegov oštar um, koji nije bio opterećen tadašnjom ruskom skolastikom, pokazao toliko prijemčiv za nova zapadna strujanja i nauku. Mnogi autori sa dirljivošću i oduševljenjem pričaju o životu na ulici kojim je Petar živio kad je napustio Kremlj. Po njihovom mišljenju, takav život je razvio u njemu i one osobine koje mu je već bila dala priroda: samostalnost, osjećaj liderstva, brzo reagovanje, odlučnost, nezavisnost, radoznalost i nepoštovanje bilo kakvog tabua. I Rusija je dobila cara koji ni po čemu nije bio tipičan za nju.
Takva logika ima svoje rezone. Ali, da bismo shvatili svu protivurječnost Petrovih reformi, neophodno je imati u vidu sljedeće: naslednici ruskog prestola od Zotova, koji ih je učio samo početnoj crkvenoj pismenosti, prelazili su kod mnogo boljih i ozbiljnijih vaspitača. Oni su upoznavali svoje učenike, kako piše Ključevski, sa političkim i kulturnim shvatanjima koja su izlazila iz običnog moskovskog vidokruga.
To jest, Petar je u djetinjstvu bio lišen mogućnosti da ostvaruje komunikaciju sa najobrazovanijim i najkulturnijim ljudima u Rusiji svoga vremena, koji su bili sposobni da nauče budućeg reformatora onome što se odnosilo na rukovođenje državom, na organizovanje vlasti u ruskom društvu, na obaveze gospodara prema svojim podanicima. Petar nije mogao u djetinjstvu da se ozbiljno upozna čak ni sa ruskom istorijom i da otuda izvlači pouke.
U neposrednoj blizini Petrovog oca su živjele takve istaknute ličnosti kao što su Rtišćev i Ordin-Našćokin. Pored starije braće i sestara, u svojstvu vaspitača bio je još jedan sjajno obrazovani i natprosječan čovjek toga vremena – Simeon Polocki, pisac, propovijednik i pjesnik. U toku djetinjstva i mladosti Petar je stalno bio u društvu holandskih zanatlija i njemačkih vojnih lica, koji su bili izvanredni praktičari, ali se nijesu razumjeli u društvena kretanja.
Vasilij Ključevski je sa razlogom pisao:
„Svaki misleći čovjek bi morao da razumije društveno polje rada, društvene obaveze, građanski moral, a svemu tome nije pridavana važnost kad je u pitanju Petrov intelektualni život. On je prestao da misli o društvu prije nego što je uspio da shvati šta bi on mogao da znači za njega.“
Poslednje riječi, možda, zahtijevaju dopunsko tumačenje.
Ako govorimo o Petrovom carovanju, onda prvo moramo krenuti sa pričom o njemu kao caru drvodelji, ili caru bombašu, ili caru kapetanu brodova i tek mnogo kasnije kao o caru građaninu. Po mišljenju mnogih istraživača, prva Petrova misao je bila misao o ratu, druga misao se odnosila na to kako doći do novca za vojsku i tek naredna misao je bila kako da organizuje i reformiše društvo da bi ono bilo sposobno da tu armiju naoruža, obuče i prehrani.
Još davno je govorio atinski strateg Alkibijad da su za vojsku potrebne tri stvari: zlato, zlato i još jednom zlato. Ispada da je samo ta formula podstakla Petra na promjene u ruskom društvu.
Da je budući reformator dobio potrebno obrazovanje koje pripada vladaru i bio upoznat bar, da kažemo, sa idejama Makijavelija, sasvim je sigurno da bi ranije došlo do reformi u Rusiji i bio bi stvoren potpuno drugačiji, a ne tako bolestan mentalitet. Ko zna šta bi preduzeo Petar da je na vrijeme pročitao ove redove iz „Vladara“:
„Ništa ne donosi toliko časti novom čovjeku u vlasti kao novi zakoni i novi poredak, koje on donese i ako su temeljiti i cijenjeni, pa tjeraju da se poštuje svoj gospodar i da mu se dive“.
U ovom slučaju je moguće da Petrov prioritet, možda, ne bi bila armija, već stvaranje vrijednog građanskog društva. Moćna armija, a Rusija je nesumnjivo imala potrebu za tim, u tom slučaju ne bi bila polazna tačka za reforme, već njen prirodan rezultat. Kao i Vasilij Golicin, Petar je mogao da sa drugog kraja priđe vojnom pitanju, da ne počinje reformu sa vojskom, već da pođe od seljaka.
Sjetimo se Golicinovih planova za oslobađanje seljaka iz kmetovskog ropstva, a u stvari, tim korakom, po njegovom mišljenju, trebalo je da počne korjenita reforma u Rusiji. Petar Veliki je uradio dosta, ali najvažniji problem za državu nije čak ni pokušao da riješi, iako je pitanje bilo istaknuto i na dnevni red su ga postavili još njegovi prethodnici.
Tako da malo obrazovanje, ipak, ne daje samo minuse, nego i pluseve.
Nastaviće se